Neovisnost duha i težnja za nečim novim dovela ju je do toga da je postala prva žena liječnica u Rimu. Osim toga, studirala je psihologiju, antropologiju i filozofiju što je značajno pridonijelo usustavljivanju metode po kojoj je i postala poznata. Bila je aktivna sudionica organizacije UNESCO te je više puta bila nominirana za Nobelovu nagradu za mir.
Radeći kao volonter na psihijatrijskom odjelu s „djecom koju je teško poučavati“, posvetila se promatranju djece. Na taj način uviđa njihove interese, načine istraživanja okoline te se odlučuje izraditi didaktički materijal koji će voditi dijete kroz proces učenja.
Prvi test primjene njezinih spoznaja s djecom bez poteškoća odvija se u San Lorenzu u tzv. Casa dei Bambini – Dječjoj kući, ustanovi koju je u potpunosti adaptirala djetetu i obogatila svojim materijalima i aktivnostima. Primjećuje da sva djeca mogu postići spontano i samostalno učenje, a pravilnim vođenjem i usmjeravanjem dolazi se do razvoja prirodnog maksimuma djeteta.
Dokazala je kako učenje polazi od djeteta, a ne od učitelja. Suvremeni znanstvenici danas, čak stoljeće kasnije, utvrđuju znanstvene činjenice koje potvrđuju njezina otkrića. Njezin cjelokupni rad značajno je utjecao na razvoj pedagogije u cijelom svijetu.
Dijete je postalo i ostalo najvažnije i najvrjednije biće u životu i radu dr. Marije Montessori koja je cijeli svoj život posvetila promicanju potreba sve djece svijeta.
Imala je nevjerojatnu vjeru da dijete može samo sebe razvijati kao zdravog, inteligentnog i uravnoteženog člana zajednice ako mu mi to omogućimo.
Vjeru u izvanredne sposobnosti djece prenijela je na sve one koji su se odlučili baviti odgojem po njezinoj metodi.
